Julija Tvrdišić
Cijela ova kreativna priča, kaže Julija, počela je iz hobija. Iz jednog porodičnog hobija gdje je rasla uz majku, koja je cijelog života preuređivala životni prostor, slikala, restaurirala namještaj, tako da je oduvijek maštala da zajedno sa majkom, i ona učestvujem u tome. Životni put ju je, kako kaže, odveo na drugu stranu, na sport, ali kasnije, kao Difovac, sportista, po povrtaku iz Amerike počela je da se uključuje u razne radionice i događaje u vezi zaštite životne sredine. Svjesna toga da ne može globalno da utiče na sredinu kao pojedinac u polju zaštite životne sredine, počela je da šije torbe, cegere, rančeve, kako bi ljudi oko nje koristili njih, a ne plastične kese. Sama je naučila da šije na jednoj staroj mašini koju je više puta popravljala. Torbe je šila od farmerica, a kasnije je to preraslo u jedan ozbiljan posao, pa je počela da daje ozbiljne sume novca na materijal. Kad je sve to već preraslo u neku malo ozbiljniju priču, napravila je Facebook i Instagram stranicu, jer joj je to bio jedini način da besplatno promoviše to što radi i naišla je na jedan veoma dobar odziv od strane ljudi, naročito iz Podgorice i primorja.
Ljudi su joj naručivali i po petnaest torbi za redom, jer im se sviđao proizvod, i bez obzira na to što su plaćali poštarinu, cijena im je i dalje bila pristupačna. Sledeći korak u polju prodaje torbi bio je saradnja sa renomiranom firmom Merkator. Direktorka firme, Nelka Omerhodžić , ponudila i je da njene proizvode prodaje u svojoj radnji. Ono što joj se prevashodno svidjelo je to što je proizvod bio domaći, sa našeg tržišta. Saradnja sa tom firmom je krenula vrlo lijepo. Nakon toga se pojavljuje projekat od strane Evropske unije, u saradnji sa Zavodom za zapošljavanje, gdje aplicira , predaje biznis plan i projekat joj prolazi. Dobija jednu finu sumu novca od koje uspijeva da kupi mašine, presu za sublimaciju tekstila, presu za ringličarenje, dugmad, i sve ostale potrebne stvari za proizvodnju torbi. Kasnije, posle tog projekta, javlja se projekat od strane Opštine Bijelo Polje, gdje dobija sredstva manja nego sredstva od Evropske unije, ali veoma korisna za kupovinu materijala i sredstava za rad. Cijela ta priča se realizuje tako što je otvorila radnju u saradnji sa majkom koja ima jedan veći izbor slika i počinje sa radom.Radionica je jedinstvena, kako u pogledu opštine Bijelo Polje, tako i šire, ističe Julija. Radila se unikatna izrada portreta na osnovu slike, izrada portreta uživo na licu mjesta.
Iako se može pomisliti da je sve u njenom poslu išlo lako, Julija kaže da iza nje stoje sati i dani rada i neprospavane noći učenja i rada, i zbog toga je veoma ponosna. Želi da da podršku ljudima koji imaju neke ideje za rad, da sami realizuju svoje planove, da krenu, da budu istrajni. Dešavalo se i njoj, navodi, na početku, da pokrene Instagram stranicu, pa danima niko ništa ne pita, ne poručuje. Međutim, cilj joj je bio da proizvede što više torbi kako bi obogatila izbor i ponudu, i čvrsto je vjerovala da će to dati rezultat. Tako je i bilo. Kada prođe sve ovo sa pandemijom i mjerama, kaže Julija, namjerava da otvori svoju radionicu gdje bi učila polaznike osnove šivenja i svemu onom što je za svo ovo vrijeme njenog rada i truda naučila.
